Piše Lara BAGAR

Snimio Krešo TADIJIĆ

PULA -

Oni se tuku, a ne udaraju. Oni se gibaju u ritmu glazbe, a opet ne plešu. Oni su capoeiristi, elastični ljudi koji ples pretvaraju u borilačku vještinu i obrnuto. Riječ je o capoeiri, afro-brazilskoj borilačkoj formi u kojoj se isprepliću ples, muzika i tehnike samoobrane kroz igru u nenasilnom okruženju. Magičnost ove neobične fuzije plesnih i borilačkih pokreta diljem svijeta stječe sve više pobornika, a Pula, uz Zagreb i Osijek, ima jedini capoeira klub u Istri.
Pulska udruga trenira triput tjedno na četvrtom katu bivše vojarne »Karlo Rojc«, koja je postala svojevrsni rasadnik raznoraznih udruga. Prije godinu i pol dana osnovali su je Davor Kliman, profesor u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli i plesačica Aleksandra Mišić. Sljedbenici su grupe »Jacobine Arte«, dok pulska grupa nosi nadimak »Ginga Mar« (ginga je osnovna poza u capoeiri, a mar je brazilska riječ za more). Između ostalog, capoeira funkcionira na principu nadimaka, kako škole, tako i njezinih polaznika. Primjerice, od 15-ak stalnih polaznika neki se odazivaju na ime Grilo (skakavac), Gata (mačka), Bosanhero, dok je učitelj Davor Kliman - Vaqueiro (kauboj). A nadimci vuku korijene iz daleke prošlosti capoeire. Njezina je povijest prilično maglovita, i ne zna se točno kada je i pod kojim okolnostima nastala ova vještina koja vuče korijene iz kulture robova dopremljenih u Brazil iz Afrike.

Simbol brazilskog ponosa

Naime, u kolonijalnom je Brazilu afrički način života i kulture bio u toj mjeri potiskivan da su spisi o afričkom folkloru i običajima spaljivani na javnim lomačama. S vremenom se capoeira iz oponašanja pokreta životinja razvila u nešto mnogo ozbiljnije, jer su je robovi počeli koristiti u obrani od gospodara. Zamaskiravši borilačku vještinu u ples, njome su na nenasilan način pokazivali prkos i otpor. Nakon što je u Brazilu ukinuto robovlasništvo, capoeira je postala svojevrsni simbol oslobođenja. Robovi su se potom preselili u gradove, a kako mnogi nisu pronašli zaposlenje, pridružili su se kriminalnim bandama.
Capoeira se nastavila prakticirati u takvom miljeu i kao takva postala simbol protuvladinih i kriminalnih aktivnosti, a rezultat toga je njezino stavljanje izvan zakona. Kazne za prakticiranje capoeire u to doba su bile brutalne, no ona, usprkos okolnostima, opstaje. Samo ide još dublje u podzemlje, a kako bi policiji otežali posao u identifikaciji počinitelja, capoeiristi si daju nadimke. Krajem 1940-ih počela se širiti u Rio De Janeiro i Sao Paolo, ali pokušaj da se pretvori u borilački sport propao je jer bi time izgubila ritualnost, filozofiju i duhovnost igre. Danas je to poslije nogometa najzastupljeniji sport u Brazilu i simbolizira brazilski ponos.

Igra mačke i miša

Dinamična brazilska vještina izvodi se na podiju okruženom gledateljima koji proizvode zvukove pljeskajući i svirajući instrumente dok se parovi boraca izmjenjuju. Karakteriziraju je spretni, gotovo akrobatski pokreti koji se često rade u potpuno obrnutom položaju, u stilu break dancea, koji je, između ostalog, i nastao od capoeire. Tako je u nekim stilovima akrobatska dimenzija izrazito izražena, a karakteristično je da ide obavezno uz muziku. Gledano očima laika, to bi izgledalo ovako: break dance bosih nogu bez elektronske glazbe, već uz ritam egzotičnih instrumenata – berimbaoa (žičanog instrumenta koji izgleda poput luka s tikvom na dnu), atapaque (brazilske konge) i pandeira (brazilski def), uz čije se zvukove pjeva.
Dva su osnovna stila, koji se razlikuju već na prvi pogled. Angola je spori, niski, lukaviji stil koji posebnu pažnju pridaje ritualima i tradiciji capoeire i u kojemu se potezi izvode niže prema zemlji, dok se igrači nalaze izuzetno blizu jedan drugome. Drugi je stil regional, koji karakterizira akrobatika s naglaskom na tehniku i strategije te je više orijentiran na capoeiru kao borilačku vještinu. U pulskoj se udruzi pretežno koriste paralelno oba stila, s naglaskom na regional, no u konačnici sve to tvori capoeiru contemporaneu, koja je fuzija stilova i tradicije angole i regionala.
Kod capoeire nije bitan poraz protivnika, već demonstriranje superiorne vještine i smjelosti u odnosu na njega. Po pitanju napada to su prvenstveno udarci nogama i rušenje na tlo, pri čemu se često izvode zvijezde, stojevi na rukama, sjedeći pokreti, okreti, skokovi i salta te nagla izmicanja. Obrana se svodi na pokrete izbjegavanja i okrete. Upravo ta kombinacija obrane i napada daje capoeiri njenu percepciju fluidnosti i koreografije. Poput stilizirane igre mačke i miša!
Dovoljno je samo skinuti cipele i čarape te bosih nogu ući u dvoranu te isprobati sugestivnu energiju borbe, glazbe i plesa. Nakon prvog mjeseca obavezne su bijele abade (capoeiristička uniforma) i majica grupe, i - akrobacija s južne polutke može početi.